Zazvonilo je zvono za početak sata i ja sam pojurila prema razredu. Moja duga kosa bila je ukroćena u visoke kečke iznad uha i kada sam projurila pored grupice starijih učenika, sjećam se da su za mnom vikali – “ Uspori, Šizika!”. Tada je bila popularna pjesma “Letećih pingvina – Šizika” pa su mi dali taj nadimak. No netko od njih mi je glupavo podmetnuo nogu i ja sam, ko obično trčala s velikim osmjehom na licu, pa sam pala ravno na zube. Škola je imala granitni glatki kamen na hodnicima i sjećam se da je toliko boljelo da mi se zamračilo pred očima.

Krvarila sam iz ustiju i jezikom pipala zube koji su pukli do polovice. Kako sam imala samo 8 ili 9 godina, pozvali su moju mamu.

To je bilo vrijeme socijalističke Jugoslavije i najbolja zubarska skrb nalazila se na Stomatološkom Fakultetu u Zagrebu pa me mama odvela ravno tamo nadajući se da će tamo naći na najbolje rješenje za mene. Možda nisam imala sreće, ali taj dan nas je tamo primio neki stariji profesor specijalist koji je mojoj mami hladno rekao:

“Izvadit ćemo joj prva dva zuba, jedan je napukao u korijenu i ne može se spasiti. Nije to ništa, samo neće imati dečka do osamnaeste, pa šta. Tek kada joj prestane rasti čeljust joj možemo staviti umjetne”

Mama nije htjela ni čuti za to pa me uzela za ruku i ljutito izašla. Nazvala je suprugu tatinog prijatelja, zubaricu u jednom zdravstvenom domu i preklinjala je da me pogleda. Teta Olga je pristala i ubrzo sam se našla u njezinoj ordinaciji. Ona je imala dvije kćeri i razumjela je što bi to značilo za krhko dječje samopouzdanje, pa sam dobila dvije plombe na krajeve jedinice i tako preživjela pubertet.

No, moji problemi sa zubima nisu prestajali. I dalje sam bila živo dijete, moja čeljust je rasla, i svako malo je trebalo mijenjati te privremene plombe jer su pucale. Do dvadesete godine, kada sam napokon mogla dobiti neke trajne, promijenila sam desetke zubara i stvarno doživjela svašta.  A i poslije kada sam stavljala trajno rješenje. Zato vjerujem da su zubar i ginekolog liječnici u koje trebaš imati najviše povjerenja.

Moja posljednja trauma s prednjim zubima dogodila se prije nekoliko mjeseci kada sam vježbajući kundalini dah u meditaciji izgubila svijest i pala ravno na lice razbivši prednja četiri zuba.

Sada sam već vjerovala u skrivene blagoslove i u to da ne postoje slučajnosti i pomislila sam što bih sada to moglo značiti, iako sam, priznajem, malo i plakala umorna od pomisli na to što me čeka. Ubrzo sam preko rodice upoznala njezinog prijatelja Dr. Marka Vukića. Svidjeli smo se jedno drugom zbog sličnih knjiga koje smo čitali i odlučila sam otići do njega jer me osvojila njegova energija i pristupačnost, iako nisam znala ništa o njemu kao zubaru.

Imala sam veliku tremu jer je moj specifičan osmjeh moj trademark, ali ju je ubrzo razbila atmosfera u klinici Digital Smile Academy,  i to čim sam ušla. Pomislila sam da je to mjesto gdje rade sretni ljudi jer su svi koje sam srela imali srdačan osmijeh na licu a i njihove oči su se smijale. Ubrzo sam sjedila u jednoj od ordinacija okružena brojnim stručnjacima koji su svi kao team radili svoj dio posla. U ordinaciji je svirala jako dobra muzika a najviše me se dojmio opušten i srdačan odnos između kolega koji je bio pun poštovanja. Ja sam ubrzo utonula u opušteno i gotovo meditativno stanje i potpuno se prepustila. Ne znam kako, ali nije ništa bilo neugodno (čak ni injekcija s anestetikom) a pažnju su mi stalno odvlačile šale i vesela atmosfera između doktora i njegovih suradnika. Bila sam gotova vrlo brzo, a moji novi zubi već za nekoliko dana.

Moj osmijeh je sada, kažu, još ljepši nego prije pada a na fotografijama vidim da izgleda još prirodnije. Stvarno je taj pad bio prikriveni blagoslov.

– Anđa Marić