Vadim toplo rublje iz sušilice a sa slike u sobi iznad klavira, gleda me moja mlada baka. Rublje je meko, toplo i fino miriše i dovoljno je samo da ga rukom izravnam dok ga slažem i ne trebam ga ni peglati. Ona je morala na bunar po vodu, potom je zagrijati na peći, napuniti peglu užarenim komadima ugljena i uz peglanje još izvoditi koreografiju peglom po zraku da komadi ugljena ostanu užareni. Ja sam žena 21. stoljeća i sve oko mene je sve na pritisak tipke. Ta baka je rodila 11-oro djece i nije imala ni hladnjak, niti mašinu za pranjne rublja a kamo li jednokratne pelene. Tata kaže da su hladnjak dobili 1960ih godina i dodaje da, dok je radio u pustinji u Alžiru 80ih, tamo nije bilo hladnjaka i nije ga se nigdje moglo kupiti.

Život je postao toliko lakši! Nestvarno mi je sjetiti se da sam u svom razmjerno kratkom životu doživjela prvi televizor u boji i prvi mobitel. Prvo prijevozno sredstvo moje bake u Mađarskoj bio je konj Baby kojim je jahala u 40 kilometara udaljen grad kada je trebala ozbiljniju nabavku a njezina unuka je već imala električnii automobil. Eh, što ti je život za vrijeme tehnološke revolucije!

Još se sjećam velikih drvenih i plastičnih crno-bijelih televizora kod bake i prabake u Mađarskoj, i kako smo šakom lupali po njima kada je slika “trčala”, i onda bi se začudo, zaustavila na neko vrijeme.  Sjećam se dana kada je u kuću stigao televizor u boji i kako je u kratkom vremenu postao najnormalnija stvar u svakom kućanstvu. Sjećam se i kada su nam uveli telefon (tada se u novijim naseljima na liniju moralo godinama čekati) i tatinog PC-ja sa žutim slovima na ekranu i vremena kada su došle kazete, walkmani i VHS video. Pa CD playeri! Sjećate li se telefona u autu i onih smiješnih i ogromnih prijenosnih telefona koji su rijetki i očito vrlo zaposleni biznismeni gradom nosili na ramenu? Ja se još živo sjećam dana kada su uveli SMS poruke – zadnji krik mobilne komunikacije, pa čak i toga od koga sam dobila prvu poruku.

Gledam svoj metalik rozi telefon na stolu pored mene. On ima X puta jači procesor od našeg prvog kompjutera u kući. On je moj prozor u svijet, na njemu je polovica moje velike biblioteke knjiga, on mi omogućuje da sa nekoliko pritisaka prsta na ekran budem za samo nekoliko sekundi u kontaktu sa svojim sinom koji živi sto pedeset kilometara od mene, a zahvaljujući tehnologiji ga vidim i čujem svaki dan.

Život je sve lakši i brži ali sve ugodne dobrobiti nam postaju toliko normalne da ih nismo ni svjesni sve dok nam ne nestanu, kao na primjer plin iz klime u autu – sjećate li se kako smo u djetinjstvu putovali na more u kolonama kroz naselja? Nemamo neke traume, zar ne, ali danas je to skoro nezamislivo. Pomislite samo kako nam izgledaju kuhinje i što sve imaju! Ja obožavam tehnologiju i obožavam što postoje stroj za pranje suđa, veš mašina i stroj za sušenje rublja! Zapravo, cijela kuća mi je puna električnih naprava na kojima bi mi moje bake zavidjele.

Nitko ne može razuvjeriti da život postaje sve lakši i ljepši a i svijet je globalno selo zahvaljujući tehnologiji. Na žalost, tehnologija isto kao i sve drugo u rukama čovjeka istovremeno može biti čudesna pomoć i lijek ili pak vrlo destruktivna. Sve ovisi o čovjeku koji njome upravlja. Ali da vratim fokus na ono što je dobro.

Bolnice i ambulante su krcate tehnologijom koja spašava živote, kirurgija i medicina fascinantno napreduju a pomislite samo na zubobolju danas i prije stotinjak godina ili samo obične anestezije prije 20ak godina kada nismo osjećali pola lica a sada za najmanji poseg dobivamo neko čudo koje savršeno djeluje i nema bojazni da ćemo se ugristi za jezik.

A 3D printeri na kompjutersko superprecizno navođenje! Na internetu sam vidjela da neki očevi puni ljubavi koji se kuže u tehnologiju svojoj djeci printaju zabavne šarene umjetne šake zbog čega se njihovo dijete osjeća kao mali superheroj a ne kao nemoćni invalid, (uputstva za izradu su podijelili besplatno na internetu). Tablete protiv bolova. Lijekovi. Mobilno bankarstvo. Internet šoping.

Listam obiteljski album sa fotografijama, gledam bake i sebe. Djevojčicu koja je mislila da ima najružnije zube na svijetu. Podižem pogled u ogledalo na zidu. Usta mi se razvuku u osmjeh. U ogledalu vidim futurističnu dobrobit tehnologije u svojim ustima. Djevojčica je 30 godina kasnije dobila digitalno dizajniran osmjeh i njegovu savršenu izvedbu. Ta djevojčica na slici je rukom skrivala osmjeh– a meni sada ljudi govore da mi je osmjeh predivan.

Baš je predivan taj moj život u doba tehnološke revolucije.

– Anđa Marić