STRAH OD BOLI (Aglofobija, aglos grč. – bol, fobos – strah) – aglofobija je abnormalni i uporni strah od bola. Mnogo češći je kod starijih ljudi, a može se tretirati terapijom ponašanja i lijekovima protiv anksioznosti.
Jako puno ljudi ima strah od boli, a suvremena znanost sve se češće bavi njihovim odnosom donoseći odgovore na to kako strah utječe na pojavu boli i kako osjet boli izaziva strah.
Strah i bol su, inače, korisni biološki signali koji nas upozoravaju da nešto nije u redu i da trebamo obratiti svoju pažnju na to.
Pisala sam već o tome da su strah i ljubav jedine primarne emocije s kojima se rađamo, a sve ostale emocije su derivati tih dviju emocija, te da postoji normalan i abnormalan strah koji smo stekli zbog nekog traumatičnog iskustva koje može biti potisnuto i zaboravljeno, ali uvjetovana reakcija ostaje te je spremna aktivirati se kada se pojavi bilo kakav podražaj sličan traumatičnom iskustvu.
Tu dolazimo do najčešćeg razloga zašto se ljudi boje odlaska zubaru – zbog traumatičnog iskustva iz djetinjstva. Dovoljno je da uđu u ordinaciju, osjete miris iste ili čuju zvuk instrumenata te odmah aktiviraju strah.
Ali što ako su strah i bol međusobno povezani? Navodno nas može boljeti još više ako nas je strah ili nas može početi boljeti od same pomisli na to čega nas je strah. Rekla bih da taj strah ubrzo postaje abnormalan kad osoba počinje izmišljati najgore scenarije i horor priče dok se ne paralizira od istog.
Dovoljan je jedan posjet ljubaznom zubaru
I sama sam imala nekoliko traumatičnih iskustava kod zubara, ali dovoljan je jedan posjet ljubaznom zubaru da sve to nestane. Čak me i zvuk instrumenata, onaj visoki, uvijek ispunjavao nelagodom, ali u DSA klinici, na moj su zahtjev toliko pojačali glazbu (po mom izboru – koja izvrsna usluga) i zapravo sam uživala znajući da tim posjetom klinici činim nešto dobro za sebe.
Jedino rješenje za nas odrasle je da se suočimo sa svojim strahom i utješimo dijete u sebi koje se davno uplašilo. Trebamo sami sebi postati roditelj kakvog smo oduvijek trebali, ali majke mlađih generacija ne rade više tu grešku i umjesto da preplavljuju djecu svojim strahovima i nesigurnostima (kao naše mame i bake), osnažuju svoju djecu vjerom u njih.
Kada me neki dan, na povratku s mora, posjetila prijateljica iz Ljubljane s djecom, požalila se da njezin Luka ima karijes na jedinici i da se jako boji zubara. Odmah smo otišli u DSA kliniku. Obećala sam Luki posve drukčije iskustvo. Kada je doktor došao po njega u čekaonicu, Tatjana je htjela s njima, ali ju je sestra zaustavila rekavši da nema potrebe te da će vrata od ordinacije ostati otvorena pa će čuti ako je trebaju. Za samo nekoliko minuta doktor se vratio s Lukom da dogovore termin.
Mama ga je pitala:
– Hoćeš li ovdje popraviti zub ili u Ljubljani?
– Ovdje! – rekao je Luka i pozdravio se s doktorom.
Tatjana je komentirala da je to sasvim novi dječak u odnosu na to kako snužden je ušao u ordinaciju. Lijepa riječ ohrabrenja umjesto “tako ti i treba kada ne pereš dobro zube” je, priznat ćete, ogromna razlika.
Piše: Anđa Marić
